Zašto trebamo tete i stričeke čuvalice?

Zašto ste nam potrebni? Već i ptičice znaju da nemamo azil, te da smo iz tog razloga ograničeni na vrlo malen broj životinja koje možemo primiti na našu skrb bez obzira što bismo morali i puno više jer napuštenih je mnogo.

Jedna od naših volonterki, koja je i teta čuvalica napisala je tekst koji će vam možda prosvijetliti oči ZAŠTO toliko jako trebamo vašu pomoć TETA i STRIČEKA ČUVALICA.

Čitajući tekst morali biste doći do zaključka da se ne moramo MI volonteri koji imamo prepune kuće mačaka tako osjećati, već oni koji su odbili pomoći, oni koji nisu htjeli prihvatiti tu zadaću, a možda su mogli.

Tko su tete i stričeki čuvalice pročitaje ovdje. 

“Još jedan oproštaj

Prošlo je već  tri dana od kada sam se oprostila s tobom, a još uvijek ne mogu prihvatiti da te nema. Odlučila sam par rečenica staviti na papir , jer mislim da je to najmanje što mogu učiniti..Ne želim da te drugi potpuno zaborave..ja te ionako neću nikada zaboraviti..

Pišem ovu posvetu usred poplave teških vijesti…Srušio se avion, poginuo cijeli razred, dvije bebe, 140 ljudskih života se ugasilo.Što mogu učiniti? Ništa,  osim suosjećati..

Jedan mali dečkić se upravo sad  bori u bolnici za svoj život , mama strepi uz njegov krevet. Što mogu učiniti? Ništa, osim nadati se..

Za tebe sam mogla učiniti nešto više osim suosjećati i nadati se. Dal to manje vrijedi jer si mačak?

Ne znam….možda netko tako razmišlja..Ja ne želim tako razmišljati , jer meni si bio vrijedan. I okrenula bi brda i doline da sam te mogla spasiti…uzalud mi sve kad tebe više nema.

Ako malo prevrtim film unazad možda sam ipak mogla više učiniti. Možda sam trebala više učiniti. Možda sam trebala dati prednost tebi –velikom, u ono vrijeme zdravom mačoru, pred nekim bolesnim .Možda bi ti sad bio živ, a onog bolesnog nebi bilo. No nekako smo i ti i ja znali da se to tako ne radi. Da li si zbog toga platio životom? Nikada neću znati.

Bio si kvartovski šarmer. Svi su te znali, svi su te hranili. Volio si odmarati na suncu, maziti se, volio si ljude. Nažalost, ti isti ljudi su te iznevjerili.  Eto, sada više nikom ne smetaš….

Ljuta sam…ljuta sam ,jer znam da si bio mačak koji je imao svoj dom, svoje ljude. Vjerojatno si im bio zanimljiv tako dugo dok si bio prerasan „whiskas“mačić. Kada si odrastao, nestao si..i dragi moj oni su te tražili. Kada su te našli, više te nisu htjeli. Sigurno si se pitao što si skrivio i zašto ne možeš natrag u svoj dom..zašto si postao ničije , odbačeno mače? Ne znam. Odgovor na to pitanje ti ne mogu dati , jer  je i meni velika enigma.

Prolazili su dani,a mene je sve  više bilo strah da ti se nešto ne dogodi. Ti si uvijek znao da se na mene možeš osloniti kada zaškripi s hranom pa si lukavo prolazio ulicom nebi li te uočila. I uvijek sam te uočila i bila s tobom. Znala sam da to nije dovoljno, objavila da hitno trebamo smještaj za tebe da te barem kastriramo.Mislila sam moooožda se netko nađe i za tebe pa te udomimo.

Žao mi je miconja dragi, no nitko se nije javljao ..jer, bio si zdrav, veliki mačor pa si mogao pričekati svoj red dok neki mali , kržljavi i bolesni to nisu mogli. Žao mi je što si morao čekati na red, proklinjem samu sebe što te nisam uzela odmah bez obzira na sve.. Sada je kasno..povratka više nema.

Naposlijetku je eto došao i  tvoj red.Bio si ranjen. Srce mi je potonulo u pete kada je stigla dojava. Isprva se nije činilo ništa strašno. Viđali smo i gore nažalost. No, tada je na vidjelo isplivala sva ljudska zloba. Nekom si jako smetao, netko te se htio riješiti zbog tvog „grijeha“uličnog, nekastriranog mačora- bio si otrovan.

Od dana dojave , do dana kad smo se oprostili prošlo je skoro mjesec dana. Premalo, mico moj . Iako je sve ukazivalo na to da se oporavljaš, gadno sam se prevarila. Zašto nisi dobio svoju priliku da živiš mirno i voljeno? Ne znam. Na puno pitanja odgovora nemam.

Oprostili smo se u srijedu ujutro..Scenarij nažalost predobro poznat. Ambulanta- infuzija-lijekovi-testovi- sažalni pogled veterinara- nema pomoći..

Možda sam mogla učiniti više za tebe . Možda sam trebala pričekati s konačnom odlukom.Možda bi poživio dan, dva, tjedan, dva.Možda i ne.

Možda sam bila sebična jer nisam mogla ponovno prolaziti agoniju polakog umiranja kada ti spasa bilo nije pa sam donjela konačnu odluku da se ne mučiš. Vjeruj mi, prioritet si mi bio ti, tek onda ja. Da je postojala i najmanja mogućnost da ćeš biti dobro, borila bi se s tobom, za tebe  kao lavica. Nažalost, nije bilo te mogućnosti.

I sad dok stavljam ove riječi na papir proklinjem samu sebe što si uvijek morao čekati svoj red. Sivonja moj dragi, svaki dan kad prolazim kraj našeg mjesta još uvijek te očekujem. Očekujem da ćeš se pojaviti, doći do mene da te pomazim i dam ti hrane. Znaš da si otišao voljen i da ćeš zauvijek živjeti negdje u meni..

Voli te tvoja teta čuvalica D.”

I baš zato, da ih spasimo još više sa ceste postani naš volonter koji će biti presudan u spašavanju napuštenih mačaka.